Čičoka je invazivna ljepotica, rodica suncokreta, uvezena u Evropu iz srednje Amerike sa ciljem da obogati ukrasne vrtove svojim lijepim, zlatnim, velikim cvjetovima na visokim stabljikama. Brzo se pokazalo da je ta biljka neposlušna, ne poštuje zakonitosti urednih formalnih vrtova, ometa rast i razvoj drugih biljaka. Dugo je trebalo da Evropljani prihvate ideju o njenim gomoljima kao o ukusnom povrću. Da nije bogatstva prebiotika  inulina u finim podzemnim gomoljima i pomodarstva u prihvaćanju dobrih stvari u hrani tek kada ih farmaceutsko – medicinska struka objasni na širim masama prihvatljiv način, čičoka bi i dalje bila samo iz vrtova protjerani korov.
Uostalom, sličnu je sudbinu proživljavao i krumpir. U početku je i on bio u Evropi samo ukrasna biljka i da nije bilo par pametnih vladara koji su svojim autoritetom i mudrošću nametnuli zatucanom narodu krumpir u lonac, demografska slika Evrope bi danas izgledala puno skromnije. Mnogi su umirali od gladi, ali nisu htjeli prihvatiti novu hranu. Uostalom, ni danas nije drugačije. I dalje ima onih što se krste na spomen puževa, žaba ili “korova” u tanjuru. Jestivi puževi i žabe se već odavno uzgajaju jer su u prirodi desetkovani i ne mogu zadovoljiti potražnju gurmana, a brzo će doći i korov na red. S ponosom ističem da je moj vrt pun korova, a žabama služi samo kao utočište. Puževi baš i nisu na sigurnom.
Manje je poznato da su i zeleni izdanci i vrhovi mladih stabljika čičoke jestivi i vrlo ukusni, Ako niste nikada jeli artičoke i nije vam poznat taj okus, počnite sa manjim dozama listova čičoke u hrani. Ako ne volite artičoke,(nisam čula za takve), nemojte jesti ni listove čičoka, niti kuhane gomolje te biljke. Okus kuhanih listova i gomolja čičoka je vrlo sličan okusu artičoka.
Za jelo se beru proljetni izdanci i vrhovi mladih stabljika čičoke dužine oko 15 cm, sa 4 – 5 pari listova.  Gomolji se iskapaju najesen kada lijepi veliki zlatni cvjetovi uvenu, pa i kroz cijelu zimu tamo gdje tlo nije smrznuto